Ponekad je najteže napraviti prvi korak i potražiti pomoć.

Godinama držimo neizrečene emocije i naučene načine suočavanja sa stresom i konfliktima i u jednom trenutku naš cijeli mehanizam počinje pucati. Ljudi onda kažu “Ja sam cijeli život ovako, do sada sam mogao/la ovako živjeti…” Važno je znati da naš organizam ima vijek trajanja, umara se i preopterećuje neefikasnim i nezdravim ponašanjima prema sebi i svijetu.

Često čujem u prvom susretu rečenice poput:

• „Ne mogu se više kontrolirati“
• „Ima stvari koje godinama držim u sebi“,
• „Nikada se nisam bavio/bavila sobom“
• „Uvijek sam prvo neka uloga (poput majka/kći/zaposlenik), ne znam tko sam ispod toga“.

U jednom trenutku stanemo i pitamo se kada smo zadnji put osjetili radost, kada nas je stvarno nešto veselilo, što je zapravo stvarno naše te što smijemo/što ne smijemo da bi zadržali odnose koje imamo. Postavljaju se pitanja kako postaviti granice, kako ostvariti sklad između životnih uloga te kako uspostaviti povjerenje u svijet koji nas je iznevjerio, povrijedio ili duboko ranio.

Psihoterapija je izvrsno mjesto istraživanja sebe. U terapiji u skladu s trenutnim kapacitetima klijenta istražujemo obrasce ponašanja, iskazivanja emocija, načine ostvarivanja odnosa te nezavršene procese. Neki ljudi prvi puta počinju osjećati „kako je to biti ja“. Osnažuju se unutarnji kapaciteti zalaganja za sebe i u ono u što osoba vjeruje.

Reagirajte na vrijeme i javite se s povjerenjem.

Vesna Katalinić, psihoterapeutkinja za djecu i odrasle