Zadnjih par mjeseci ne čitam novosti na portalima, prepoznala sam da me prelijevaju negativnom energijom, pa sam se odlučila malo maknuti. No, svako malo primijetim podijeljeni članak na temu istupa mladih žena koje pričaju o seksualnom iskorištavanju u djetinjstvu ili adolescentskom razdoblju. Također primjećujem veliki broj neugodnih, posramljujućih komentara ispod članaka usmjerenih na osobe koje su prijavile seksualno zlostavljanje.
Zaključila sam da želim napisati par rečenica o toj temi. Godinama radim u udruzi Hrabri telefon. Prije zaposlenja, volontirala sam na Savjetodavnoj liniji za djecu, koja je u to vrijeme bila specijalizirana za temu zlostavljanja i zanemarivanja. Kao studentica čula sam za seksualno zlostavljanje, čula sam i ranije, ali nisam baš bila svjesna širine što ona sve obuhvaća i koliko je kompleksna. Nisam bila svjesna da sam i ja bila u ranoj dobi izložena seksualnom uznemiravanju u obliku lokalnog pedofila muškarca koji se voli „obznaniti“ dječici u prolazu. Sjećam se gnušanja i srama, pogleda u pod i crvenjenja jer sam vidjela muško spolovilo. Sjećam se i na plaži njegove rečenice „Šta je, zar nisi nikad vidjela muški k….“, nakon koje sam se samo okrenula i otišla. Nisam ni znala što s tim događajem, što s time što sam vidjela i što s osjećajem srama jer je odrasla osoba napravila nešto što mi je bilo previše i što nisam tražila. Dok nisam sjela pisati ovaj članak nisam ni bila svjesna da će ova slika mog djetinjstva biti predočena u tekst. Neugodno mi je i ljuta sam i danas kada na to pomislim, a riječ je o nepoznatoj osobi, par situacija izlaganja koje nije uključivao nikakav fizički kontakt.
Vratimo se na vrijeme mog volontiranja na Hrabrom telefonu kao mlada studentica socijalnog rada. Sjećam se poziva užasnute mame kojoj se dijete povjerilo da joj djed (mamin tata) dolazi po noći u krevet i dira ju „dolje“. To je bio moj prvi poziv vezan uz seksualno zlostavljanje i bila sam uznemirena. Kao da me je stvarnost dobro pljusnula i osjetila sam prvi put da se to stvarno događa oko nas. Ne na TV-u, u knjigama, u Americi, nego tu. U Hrvatskoj, Zagrebu, susjedstvu. Danas kada razmišljam o tom pozivu, razmišljam o hrabrosti djeteta da progovori i o hrabroj majci koja je vjerovala djetetu. U mom volonterskom i profesionalnom radu uslijedile su različite priče različite djece, mladih osoba i roditelja. Nekad sam čula da se djeci vjerovalo iz prve, nekad sam čula da se nemaju dalje kome obratiti za pomoć jer roditelj štiti zlostavljača i vjeruje njemu. Uvijek je teško progovoriti, posebno kada je riječ (a najčešće je) o osobi kojoj dijete ili mlada osoba vjeruje ili se ta osoba nalazi u poziciji moći.
Danas kao psihoterapeut znam čuti tu rečenicu od strane odraslih žena „Ovo nikada nisam nikome rekla“. U prepričavanju iskustva oslobađa se sram, bespomoćnost, tuga, a ono što posebno pamtim jest osjećaj „oštećenosti“ koju osobe verbaliziraju, a koja je nanijeta u ranoj dobi. Ono što znamo da iskustvo seksualnog zlostavljanja vrlo često jest traumatsko iskustvo, no i ako nije, svakako je visoko stresno iskustvo koje remeti dotadašnje poimanje svijeta, odnosa i potpuno razdire ideju poštivanja djetetovih granica i integriteta. Dijete je iskorišteno kako bi se zadovoljile (kriminalne) pobude odrasle osobe i često vrlo bliske odrasle osobe.
Što znamo o seksualnom zlostavljanju i što građani mogu napraviti – par informacija i preporuka.
Znamo da kampanja Vijeća Europe i brojne druge statistike kažu „one in five“, što znači da jedno od petero djece bude izloženu nekom obliku seksualnog zlostavljanja.
Najveći broj seksualnih zlostavljača su osobe koje su u bliskom kontaktu s djetetom (članovi uže i šire obitelji, susjedi kojima se vjeruje, treneri…).
Djeca žele imati povjerenje u odrasle osobe i zato je lagano zloupotrijebiti njihovo povjerenje.
Veliki broj djece se nikada ne povjeri o svom iskustvu ili se povjeri, ali mu nitko ne vjeruje. Ta djeca nose u sebi dodatnu krivnju, sram i težinu, ali gube i povjerenje u svijet.
Simptomi seksualnog zlostavljanja često se mogu primijetiti, ali treba ozbiljno promatrati djecu. Nagle promjene u koncentraciji, izbjegavanje određenih mjesta, promjene u težini, neadekvatan seksualni rječnik (posebno kod mlađe djece) mogu biti simptom (uz brojne druge).
Djeca NIKADA ne pristaju na seksualni odnos (koliko god se puta dogodio), ona su prisiljena, manipulirana, utišana, beskrajno zbunjena, prestrašena te moraju otkinuti dobar dio sebe da bi preživljavala takvo iskustvo, a dalje ostajala u svakodnevnom odnosu s tom osobom.
Često su unatoč svim simptomima i znakovima naprosto nezaštićena od strane okoline te su naučena da se moraju pobrinuti za sebe i preživjeti.
Seksualno zlostavljana djeca odrastu (nisu zauvijek djeca). Neke osobe se ohrabre i odluče kao odrasle osobe poduzeti nešto da bi maknule nametnutu krivnju, sram i težinu te prijaviti počinitelja. Neke osobe to naprave kako bi sada kao odrasle osobe zaštitile djecu koja su i dalje u kontaktu sa zlostavljačem. Često te osobe nisu same i imaju podršku oko sebe. Neke osobe nikada ne progovore o svom iskustvu, no često čitaju medijske članke koji prate ovakve teme.
Prosječan građanin Republike Hrvatske nema moć kreiranja zakona, otvaranja novih sigurnih kuća, utjecaja na policiju i sl., ali ima moć nad onim što piše i što govori. Ključno je zapitati se dok pišemo komentar ispod članka koji govori o seksualnom zlostavljanju (bez obzira vjerujemo li toj dotičnoj žrtvi o tome što priča) – tko čita taj komentar te kako bi taj komentar mogao utjecati na žrtvu seksualnog zlostavljanja. Želimo li toj žrtvi još jednom poručiti da se treba osjećati posramljeno, krivo, oštećeno? Želimo li ju pogurati tim komentarom tri koraka unazad u vlastitim naporima u promatranju svijeta kao možda, koliko toliko, sigurnog mjesta? Vjerujem da velika većina nas to ne želi. Ako se s komentarom ne želi postići nešto plemenito i svrhovito (poput ohrabriti žrtvu da progovori), bolje to sačuvati za sebe. Budimo odgovorni i empatični.
Roditelji trebaju razgovarati kontinuirano sa svojom djecom. Jedan razgovor po putu ne znači da se posao obavio. Youtube ne educira djecu, educiraju ih i ohrabruju roditelji govoreći im što je OK, što nije OK i dajući im do znanja da su tu za njih što god se događalo. Učite djecu o granicama, fizičkim i onim manje opipljivim emocionalnim. Učite ih o pravilu donjeg rublja, brizi za sebe i što mogu napraviti ako im netko želi učiniti nažao.
Svaka pojedina osoba treba odgovorno postupiti kada sumnja (ne trebamo znati, samo sumnjati) da se događa seksualno zlostavljanje i o tome obavijestiti policiju. Ne očekujem da se seksualno zlostavljanje iskorijeni, ali priželjkujem što manji broj žrtava seksualnog zlostavljanja koje u odrasloj dobi sjedaju na sjedalicu ispred mene (i drugih terapeuta) i izgovaraju rečenicu „Ovo nikada nisam nikome rekla“.
Preporuka za daljnje čitanje i gledanje:
Film: Jedna od nas, redatelj Đuro Gavran (2020.)
Film: The Tale (2018.)
Brošura: Zlostavljanje djece, Hrabri telefon
Brošura: „Dogodilo se što sada“, Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Knjiga: Judith Lewis Herman: Trauma i oporavak