Kad me netko pita što bih poželjela djetetu, uvijek mi dođe ista riječ – OTPORNOST. Otpornost u vidu sposobnosti da ostaneš u sebi dok je teško.
Do manjka otpornosti dolazi iz jako različitih smjerova. S jedne strane su rana traumatska iskustva (fizička ili emocionalna) napuštanja, bolest, nepodržavanje djetetove autentičnosti. Dijete tada vrlo rano nauči da je svijet nesiguran ili da ono samo “nije u redu”, pa mu je živčani sustav stalno na oprezu.
S druge strane danas smo svjedoci da se djecu često i prezaštićuje.. Dijete je sigurno, ali nikad realno izloženo frustraciji, riziku, padovima. Ne razvije iskustvo u kojem zna da može pasti i opet ustati. I tada otpornost ostane nedovoljno izgrađena, samo iz drugog razloga.
Sjećam se članka koji sam čitala u ranim godinama rada o tome kako današnjoj djeci nedostaje tzv. “opasna igra”. Penjanje na stablo, spuštanje biciklom niz brdo, skakanje s visine koja malo plaši, pa čak i ono nestašno zavirivanje preko tuđe ograde. Ne ulazim ovdje u moralne aspekte potencijalnih “opasnih” situacija, roditelji su tu da poučavaju granicama i odgovornosti. Ono što je razvojno važno jest nešto drugo: izlaganje mozga kontroliranom riziku.
Što se tada događa u mozgu?
Kad dijete stoji na grani stabla i osjeti da je visoko, aktivira se AMIGDALA, centar za detekciju prijetnje. Srce ubrza, disanje se promijeni, tijelo se mobilizira. To je ista neurobiološka osnova kao i kod stresa.
Ako situacija ostane u granicama podnošljivog (dakle, nije preplavljujuća), uključuje se prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za procjenu, planiranje i regulaciju. Dijete procjenjuje: “Mogu li ovo? Kako ću se spustiti? Gdje da stavim nogu?”
Uspješnim završetkom situacije (npr.silaskom sa stabla bez ozljede) događa se nešto ključno:
- dolazi do regulacije aktiviranog stresa,
- oslobađaju se dopamin i endorfini,
- jača se veza između amigdale i prefrontalnog korteksa.
Mozak doslovno uči:
“Osjetio sam strah. Ostao sam u tijelu. Napravio sam to. Preživio sam.”
To iskustvo gradi samoučinkovitost (self-efficacy), duboko tjelesno znanje da mogu podnijeti nelagodu i završiti ono što me plaši.
Ako djeca nikad ne dožive umjereni, podnošljivi rizik, njihov živčani sustav nema priliku vježbati tu regulacijsku petlju. A otpornost se ne razvija u potpunoj sigurnosti, nego u sigurnoj izloženosti.
Naravno, postoji i druga strana: ako je rizik prevelik ili ako nema regulacijskog odnosa (sigurne odrasle osobe u blizini), iskustvo može postati traumatsko i dodatno pojačati reaktivnost amigdale. Zato nije poanta pustiti dijete samo da se snalazi bez praćenja, nego u balansiranju između zaštite i prostora za iskustvo.