Naišla sam na zanimljivo predavanje o tugovanju u kojem dr. Kessler govori o tome da je bol prilikom gubitka neizbježna, dok je patnja opcionalna.
Bol opisuje kao prirodnu emocionalnu i fizičku reakciju na gubitak voljene osobe, prekid odnosa, razvod, gubitak posla ili nekog važnog dijela života. Tuga, šok, praznina, stezanje u prsima, osjećaj da se svijet odjednom promijenio, sve su to dijelovi boli. Patnja se, prema njemu, često pojavljuje kroz naše misli o onome što se dogodilo. Ona nastaje kada se počnemo vraćati unatrag, tražiti krivca, pokušavati pronaći drugačiji ishod ili sebe uvjeravati da smo nešto mogli učiniti drugačije. Tada više ne nosimo samo težinu gubitka, nego i težinu vlastitih pitanja, krivnje i unutarnjih borbi.
Uzmimo primjer mlade žene koja je nenadano izgubila oca. Otac je doživio srčani udar i preminuo vrlo brzo nakon dolaska u bolnicu, prije nego što se stigla oprostiti od njega. Nazovimo je Marina. U tom trenutku osjetila je golemu bol, tugu i nevjericu. Borila se doći do daha, dok su joj misli neprestano oscilirale između svijeta kakav je postojao prije sat vremena, poznatog i sigurnog, i novog svijeta koji se odjednom potpuno promijenio.
Tijekom sljedećih dana obitelj je organizirala sprovod. Stizali su pozivi, ljudi su dolazili u kućne posjete i svatko je na svoj način pokušavao pružiti podršku. No Marina je ostala zaglavljena na mjestu s kojeg nije mogla krenuti dalje.
Na jutro dana kada je njezin otac umro telefonski su razgovarali i posvađali se. Izrekli su jedno drugome teške riječi. Te riječi sada neprestano odzvanjaju u njezinoj glavi. Što da mu to nije rekla? Je li ga baš ona toliko uzrujala? A čak i ako nije, kako živjeti s činjenicom da su to bile njihove posljednje riječi?
U tom prostoru počinje njezina patnja. Sama bol zbog gubitka oca bila je neizbježna. No Marina se više nije susretala samo s tugom zbog smrti, nego i s neumornim mislima koje su pokušavale vratiti vrijeme unatrag i pronaći drugačiji kraj. Krivnja joj je davala osjećaj da možda ipak postoji objašnjenje i mogućnost kontrole nad nečim što je zapravo bilo izvan njezine moći.
U mjesecima koji su slijedili Marina je bila potpuno posvećena majci, koju je gubitak supruga duboko pogodio. Majka se teško snalazila u svakodnevici, ali je pokušavala ostati funkcionalna, kuhati, brinuti o vrtu i slikati kao i prije. Sve to davalo joj je osjećaj smisla i potvrdu da život, unatoč svemu, još uvijek postoji.
Marina je, međutim, zbog krivnje koja ju je izjedala, majci počela pomagati i više nego što je bilo potrebno. Kuhala je, spremala i obavljala svakodnevne zadatke ne dopuštajući sebi da zastane. Nije mogla samo sjesti pokraj majke, zagrliti je i zajedno s njom tugovati. Jer kada bi stala, sva silina krivnje izašla bi na površinu. U njezinom unutarnjem svijetu ona je bila ta koja nosi problem, ona koja je pogriješila, ona zbog koje se dogodilo nešto strašno.
Možda upravo tu najjasnije vidimo razliku između boli i patnje. Bol je bila gubitak oca. Patnja je bila priča koju je Marina počela govoriti sama sebi o tom gubitku.
A što Marini treba?
Jasnog odgovora nema jer tugovanje ne ide po šabloni. Iako često govorimo o fazama tugovanja, o pet poznatih faza kojima je kasnije dodana i šesta koja govori o pronalaženju smisla, stvarno iskustvo gubitka rijetko je linearno i predvidivo. Ljudi ne tuguju istim ritmom niti na isti način. Ono što jednoj osobi donosi utjehu, drugoj može stvarati još veći pritisak. Zato nitko izvana ne može do kraja znati što Marina treba. Ona je ta koja će, kroz vlastiti proces, polako osjetiti što joj pomaže da ostane u kontaktu sa sobom i sa svojim gubitkom.
Marini vjerojatno najviše treba prostor u kojem njezina bol neće biti popravljana, objašnjavana ni ubrzavana. Treba mjesto na kojem može polako doći u kontakt s činjenicom da je izgubila oca, ali i s činjenicom da je njihov odnos, kao i većina bliskih odnosa, imao trenutke ljutnje, neslaganja i nedovršenosti.
Treba joj pomoć da razlikuje odgovornost od krivnje. Ljudi se svađaju s onima koje vole. Posljednje riječi gotovo nikada nisu one koje bismo željeli da ostanu posljednje. Ali ljudski odnosi nisu sastavljeni od jednog razgovora, nego od cijelog odnosa koji mu je prethodio.
Marina također treba mogućnost da stane. Dok god je neprestano u aktivnosti, brinući za majku i pokušavajući sve držati pod kontrolom, ona zapravo bježi od susreta sa svojom tugom. Aktivnost joj daje privremeni osjećaj sigurnosti, ali joj ne dopušta da proživi gubitak. Tugovanje često traži upravo ono što je najteže, dopuštenje da budemo bespomoćni, tužni i bez odgovora.
Možda joj treba i netko tko će joj pomoći da vidi kako krivnja ponekad postaje pokušaj zadržavanja kontrole nad tragedijom. Jer ako je ona kriva, onda svijet i dalje ima neku logiku. Tada se može uvjeravati da se tragedija mogla spriječiti. Suočiti se s time da nije mogla kontrolirati očevu smrt često je strašnije od same krivnje.
I možda najviše od svega, Marina treba doživjeti da i dalje zaslužuje ljubav i pripadanje, čak i sa svim svojim nedovršenim rečenicama, ljutnjom i kajanjem.