Jučer je bio Majčin dan. Ujutro mi je kćer donijela dvije čestitke i cvijet od kolaž papira. U poklonu je više puta napisala “Volim te” i nabrojala sve što voli raditi sa mnom. Naravno, nacrtala je i šalicu kave unutar čestitke (zna mudrica da je to moj eliksir života), a na naslovnici veliku dugu.
Nakon toga smo otišle u Maksimir i glumile da smo na treningu parkoura dok smo preskakale porušena stabla nakon posljednjeg nevremena. Njoj je taj proces bio puno lakši, no ni ja se nisam dala 🙂 I Grizli se pokazao vitalan, unatoč godinama.
Moj put do roditeljstva bio je dug i zahtjevan, s mnogo teških razdoblja. I danas, kada se ponekad pogubim u svakodnevnim obavezama i imam privilegiju prepustiti se roditeljstvu i njegovim izazovima, vratim se mislima u tu fazu čekanja i borbe, promatram protok vremena i osjetim veliku zahvalnost.
Jučer sam, naravno, mislila i na svoju mamu i na to koliko mi nedostaje. Zanimljivo je kako se čežnja na kraju svede na male, naizgled beznačajne trenutke. Sjedim na balkonu, gledam u bučnu Aveniju Dubrava, a sjećanja me vraćaju u našu kuću u Trogiru. Ja već studentica, jutarnje ustajanje iz kreveta, miris kave, a u pozadini svira Radio Dalmacija. I onda njen glas: “Mala, kava je još topla.” Pogled na nju za stolom, dim cigarete koji se diže iznad nje, kava u onoj maloj šalici, okrhnutoj, ali uvijek baš toj iz koje se pilo. I njen pogled, uvijek zainteresiran.
I to je to. Kad bih mogla, ponovila bih taj trenutak još jednom. Toliko običan, toliko svakodnevan, a imam osjećaj da su se upravo takvi trenuci utkali u moju kožu i kosti. I volim ih jako.