Kad razmišljam o temi koja je važna drugima, ali o kojoj mogu i ja pisati onako „iz srca“, prva koja mi dolazi je tema gubitka i promjene. U posljednjih godinu dana ljudi na ovim područjima, ali i u cijelom svijetu gube dosadašnji način funkcioniranja. Stavimo u ovom tekstu na stranu dodatne gubitke u životima pojedinaca koje su se sigurno dogodile: smrti člana obitelji i prijatelja, gubitak stana, kuće, gubitak posla, gubitak kućnog ljubimca. Promjene se događaju iz dana i dan, donoseći osjećaj da ne možemo upravljati svojim životima kako smo navikli.
U ožujku kada je bilo i najmanje zaraženih, svi smo složno stajali kod kuće i međusobno se poticali, bili strpljivi i pristajali na novo definiranu odgovornost. Osjećali smo da možemo na neki način imati kontrolu nad zarazom, stvarali smo ideje da je ovo nešto privremeno, međusobno smo se bodrili uz sklapanje on-line pjesama, druženja i vježbanja. Pokušavali smo držati moral na nivou i biti pozitivni. Pljeskali smo medicinskom osoblju, jer su bili naši najveći junaci.
Mjesecima nakon usuđujem se reći da se dogodio umor. Umor od ograničenja, strahova, nemogućnosti, neplaniranja. Umor od praćenja brojeva i kalkulacije kada i hoće li se život na kakav smo većina navikli početi vraćati na staro. Neki od mojih klijenata koji žive sami u kućanstvu su tijekom prošle godine produbili svoje poteškoće, osjećaju da su sada zaista sami. Jedna klijentica je rekla da osjeća glad za ljudskim kontaktom, ali svaka ideja za odnosom i susretom bude utišana, jer joj iskoči znak „Danger“ pred očima. Opasnost da ne zarazi roditelje, opasnost da ne zarazi prijatelje, a strah od potresa i prisiljenosti na samovanje u stanu joj produbljuju izolaciju.
Nakon izvjesnog vremena trpljenja i iščekivanja, važno je reći „OK je biti tužan“. I ja tugujem i drago mi je da tugujem. Ono što mogu dati sebi jest prilika da se osjećam kao čovjek. Ništa ne moram raditi s tim. Ne moram biti čvrsta i hrabra i držati se na nekoj moralnoj poziciji. Fali mi subotnja kava, kafić u Martićevoj i kako kaže moja prijateljica Martina miris cigarete i pivo, spontanost kupnje avionske karte, gužva na koncertu, a najviše zagrljaj, zagrljaj, zagrljaj, dodir za ruku i rame, poljubac u obraz. Nedostaje sloboda kontakta i spontanosti. Da nemam tjelesnu reakciju kad mi se netko previše približi u tramvaju i na ulici.
Razmislite, što vama nedostaje? Za čim žudite? Stanite trenutak, zatvorite oči i prisjetite se tih trenutaka u kojima ste bili slobodni, zadovoljni, spontani, povezani. Sjetite se tog osjećaja i dopustite da vas lagano ispunjava. Osjetite točku iz koje osjećaj kreće te osjetite kako se lagano kreće od centra do drugih dijelova vašeg tijela. Zamislite boju osjećaja, te u jednom trenutku pokušajte tu boju napraviti još žarkijom. Dopustite da vas vaša lijepa iskustva iz prošlosti barem na trenutak preplave te da se presele u sadašnjost i napune vas energijom.